Ukratko o meni

Nema se bogznakaj puno reći o meni. Rođen sam 07.01.1961. u Zagrebu, a tu sam završio i većinu škola koje sam manje-više redovito pohađao. Zapravo, sad tek vidim koliko sam silno školovan: završio sam vrtić (DC Maksimir), pa osnovnu školu (OŠ "Ivan Filipović"), srednju školu (II gimnazija – tada znana i kao Srednjoškolski centar za obrazovanje kadrova u kulturi i umjetnosti "Braća Ribar" – da, da, šuvarčić-prvačić...) i okolicu, auto-školu (ne sjećam se imena, ali je svakako uključivala i tečaj prve pomoći!), nešto malo muzičke škole ("Vatroslav Lisinski", zamalo ušao u obzir za srednju), hu - škola koliko te volja! Uspio sam i upisati faks (engleski/ruski), čak ga i završiti! Doduše, nakon duže pauze. Od kojih 15-ak godina. Za koje vrijeme sam se oženio Lidijom, promijenio nekoliko poslova, dobio četvoro djece (Vedra, Juraj, Jan i Grigor)... Zapravo, familija mi je i dala snage (i još par ljudi mi je "držalo štangu"!) da zaokružim i to.

dras

Sve u svemu, sasvim običan život, u kojem sam mogao zamijeniti pregorjelu žarulju, namjestiti pomakle crepove na krovu, djetetu izvaditi iz noge trn ili popraviti bicikl...

To je, nakon diplome, potrajalo još oko tri godine, a onda me, 23. svibnja 2000., pogodila pošast – moždani udar! Posljedice – donekle zahvaćen govor (točnije: artikulacija!) te potpuno oduzeta desna strana. (Ishemijski CVI u moždanom deblu, dijelu koji se naziva pons! Razum ostaje netaknut, nema poremećaja ličnosti, samo motorika biva oštećena!)

Srećom, i prije udara sam, silom prilika, vježbao i lijevu ruku (npr. najmlađeg sina, Grigora, bih hranio, normalno - držeći žličicu u desnoj ruci, samo što bih ga morao nečime zabavljati da uopće nešto pojede, pa sam mu istodobno lijevom crtao vlakiće (naravno, obratno – tako da dijete vidi o čemu je riječ!)... Tako da sam se relativno lako navikavao biti "jednoruk u dvoručnom svijetu". Malo teže – "jednonog u svijetu dvonožaca". Nikako mrdnuti s mjesta, stalno smeta ona desna noga! A o poremećaju ravnoteže da ne govorim... Ipak, mogao sam sjediti, okretati se u krevetu, jesti, piti, čak sam pod zadnji kraj počeo učiti rabiti štaku i pomoću nje nekako sâm došepesati do WC-a! Hu, nitko sretniji od mene! I još sam imao taj luksuz da sam mogao reći drugima štogod, zamoliti za pomoć, ispričati vic... POČEŠATI SE AKO GDJE ZASVRBI!...

Dakle, od kada me smoždilo, oko tri je tjedna trajao oporavak – u bolnici (na Intenzivnoj) desetak dana, pa u toplicama skoro dva tjedna – i tekao je prilično brzo i lako!

A onda – hladan tuš! 14. lipnja 2000. – drugi moždani udar, ponovo ishemijski, u području moždanog debla, opet u ponsu! E, taj je bio nezgodan! Trajao je dugo, kojih 30-ak sati, činilo se kao da su dva, jedan za drugim. Jedva sam preživio... Ostavio mi je, naravno, uspomenu za dugo sjećanje - Locked-In Syndrome (LIS), o tome opširnije na LIS stranicama... (također, vidjet ćete tamo i kako komuniciram/tipkam)! (Nešto zorniju ilustraciju možete naći i na Video stranici!)

3 godine nakon tog, drugog/trećeg, udara počeo sam pisati haiku. I to prilično spontano – u to doba sam se intenzivno dopisivao s grupom ljudi koji su također preživjeli moždani udar, vrlo različitog intenziteta, lokacije i posljedica koje je ostavio. Jednom prilikom pokušao sam im objasniti kakav je to osjećaj – biti pogođen LIS-om. Budući da tada još nisam puno mogao tipkati, pogotovo na stranom jeziku (grupa je bila iz SAD), trebalo je biti što kraći i što sažetiji (uostalom, tome je i inače težila moja komunikacija), pa je to jako ličilo na haiku! S obzirom da sam bivši strastveni foto-amater, percipiram svijet oko sebe u prizorima. Kako tada te prizore nisam mogao izraziti fotografijom, slikom ili crtežom, svoj sam svijet morao dočarati riječima!... Nastavio sam tako opisivati svoje mentalne slike, ispočetka na engleskom, kasnije se to pretvorilo u bilingvalni trip, te potrajalo godinu dana. Podrobnije o tome na stranicama o Japanskoj poeziji...

Dodatak, zima 2008.: Ipak, kojih 5 godina nakon haiku-faze uslijedio je povratak fotografiji! Više na Foto stranici!...