PRIČA O PLANINARU
Dok još ležah u bolnici/ama neposredno nakon udarā, često bih se iz "crnih rupa" (tj. učestalih navala depresije) vadio misleći na jednu priču koju mi je koju godinu ranije ispričao jedan prijatelj, i koju ovdje prepričavam slobodno, prema sjećanju (neka mi budu oproštena možebitna odstupanja!)

U jednom gradu, nije važno ime, u nekoj zemlji, nije važno kojoj, živio je planinar (točnije – penjač, slobodni, od onih što se veru sami po najstrmijim stijenama, neboderima, tornjevima zidovima i sličnim izazovima), opet nije važno ime. Bio je izvrstan u onome čime se bavio, no žarko je želio biti još bolji. Tako je otišao do najboljeg penjača u zemlji, zamolivši ga da ga poduči još nesavladanim vještinama.
Postavši tako i sam najbolji penjač u svojoj zemlji, naš je planinar želio postati još bolji te upitao svog učitelja ima li još štogod da se nauči.

“Ima, ima!” – odvrati ovaj, -“Ako tako žarko želiš još dalje, mogu te preporučiti najboljem penjaču na svijetu!”

Tako i bî. Ode naš planinar na poduku iz penjanja najboljem penjaču na svijetu… Učio je i vježbao te savladao sve tajne najboljeg penjača na svijetu! Jednog dana reče mu njegov učitelj: “Nemam te više čemu podučavati - znaš sve što i ja, čak si i vještiji od mene, može se reći da si postao najbolji penjač na svijetu! No, ipak, moram ti reći da ima, izvan svih kategorija, jedan čudak u Indiji koji je još bolji, doslovce čini čuda! Želiš li još nešto naučiti hodi k njemu!”

Naravno da je naš planinar želio učiti dalje! Otišao je u Indiju i našao čudaka kojeg mu je spomenuo prethodni učitelj te mu ispričao o svojim stremljenjima. Nakon što se uvjerio u ozbiljnost moliteljevih namjera, čudak ga prista podučavati. Odoše oni tako do podnožja jedne jaaako strme planine. Popeše se s lakoćom na sam vrh i tada učtelj reče: “Vidiš li onaj vrh susjedne planine?”

Reče, i mirno odšeta, jednostavno po zraku, do susjednog vrha i vrati se natrag. ”Kako to radiš?!” – zapita u čudu naš planinar. “Tja,” – reče čudak, češući gustu bradu – “Ako si spreman žrtvovati par godina napornog rada i vježbanja, možda uspiješ naučiti…”.

I stvarno, za par godina naš je planinar savladao i tu vještinu. Učitelj ga pohvali i reče mu: “Prije nego odeš, znaj da ima jedan čovjek koji je još bolji od nas! Sad si naučio moćne stvari, ali on zna mnogo više!”


Zbunjen, ali znatiželjan, naš se planinar uputi u potragu za tajanstvenim čovjekom. Nakon višemjesečnog traženja, konačno mu je ušao u trag, usred neke džungle mu rekoše da čovjek koji načelno odgovara opisu živi u jednom zabačenom zaselku, duboko u šumi. Nakon par dana lutanja na jednome proplanku nabasa na nekog neuglednog, sitnog, mršavog čičicu, kako motikom obrađuje vrt. Nakon što je naš planinar objasnio čičici što želi i koga traži, čičica ga odmjeri te reče: “Hm, na dobrom si putu, da, ja sam taj koga tražiš! Pošto si uspješno savladao sve potrebne korake i ipak me našao, makar je bilo teško - pristajem, ako zaista želiš, bit ću tvoj učitelj! Samo te molim da se malo strpiš i pričekaš da završim svoj posao!”

Tako je i bilo, čičica je još tri sata obrađivao svoj vrt, a naš ga je planinar strpljivo čekao. Kad je posao bio gotov, uputiše se njih dvojica kroz gustu šumu u selo. Kad stigoše, čičica prvo očisti motiku te je pažljivo spremi na njeno mjesto. Zatim skuha večeru za planinara i sebe: svakom po šaku riže. Kad su se najeli, čičica pozva svoga gosta pred kolibu, gdje je raslo golemo, staro drvo. “Taaako,” – reče čičica sjedajući pod drvo – “sad pogledaj kako ja planinarim!” I poče meditirati…