Foto

Prije udara, naročito u svojim 20-ima, bio sam strastveni foto-amater! Ta je zanimacija naprasno prekinuta udarom(ima) što me poharahu. Naravno, nastavio sam, i to vrlo živo – čak intenzivnije i svjesnije no prije, doživljavati ljude i pojave (ukratko - svijet oko sebe) i poriv za vizualnim dočaravanjem svega doživljenoga doveo me do haiku-priče (haiku/senryu je, zapravo, minijaturna fraktalna slika nekog pojavnog svijeta ozrcaljena u jednom njegovom detalju, no oslikana riječima, rekli bismo – u nD, pružajući štiocu priliku da sam vizualizira taj detalj u svim dimenzijama koje može dokučiti). Moje dotadašnje iskustvo s (nominalno) 2D izrazom (fotografija) i ono novo, s nD izrazom (poezija – konkretno haiku, zbog svoje sažetosti) stopiše se u mojim ogledima u haigi! Budući da je moj zadnji predudarni posao uključivao i (kompjutersku) obradu svekolikog likovnog materijala (dakle i foto-materijala i manipulaciju istog), uzeo sam nekoliko (uglavnom c/b) fotografija svoga prijatelja s kojim sam i ušao svojedobno u foto-vode (a koji je rečene fotke okačio na jednom foto-siteu) i doslikao ih svojim duhotvorinama, dodavši im pritom i novo ruho u boji!... Haiku-faza potrajala je kojih godinu dana, time su utihnuli i moji pokušaji s haigom.

Početkom ljeta 2007. dotrajao je naš stari ormar u predsoblju. Kako i inače kuburimo sa životnim prostorom, trebalo je taj ormar zamijeniti – ali nekim manjim, funkcionalnijim! Kakve veze to ima s fotografijom? Pa, bitne: Lidija, supruga mi, pred odlazak s djecom na godišnji najavila mi da po povratku kani preseliti dosta stvari iz starog ormara u podrum – uključujući i moje kutije s prastarim negativima, dijačima i nešto papirnih pozitiva. Avaj, užasa!... učas sam odlučio svoju foto-povijest digitalizirati i arhivirati na disk/DVD, čim se više može! Na brzinu sam nabavio jedan jednostavniji A4 flatbed-scanner i poučio (prvo mamu, a kasnije i ostale ukućane) kako u njega slagati fotografije! (nažalost, za transparencije tj, filmove i dijapozitive nije pogodan...). Nekako istodobno jedna me dobra prijateljica živo zainteresirala za jedan foto-site – www.fotozine.org. Slična bih virtualna foto-družilišta do tada samo površno promotrio, no ovdje me neposrednost i nepretencioznost prisutne čeljadi ponukala da se prijavim i počnem kritički gledati na ponuđene fotke, čak ih i komentirati (drnda.fotozine.org)! Vrlo brzo sam primijetio da ni moje fotke nisu tako slabe, pa sam tako svoje digitalizirane analogne uratke (cca. 20-25 godina stare!) i ja počeo tamo objavljivati (albumi s predmetkom „retro_“ sadrže upravo te, stare fotke iz mog predživota)! Druženje se velebrzo intenziviralo – štoviše, u siječnju mi društvo, njih nekoliko bližih mi fotozinaca, priredilo 1. (probnu) fazu iznenađenja nad iznenađenjima: ona prijateljica što me i dovukla na fotozine (Silvija), posudila mi svoj foto-aparat (naravno – digitalni, kompakt), koji ima i USB sučelje prema PC-u:

Jedan je kolega fotozinac (Robert) montirao fotić na stolni tronožac, to sve pospojio i instalirao program za daljinsku kontrolu fotića, pa da vidimo! I proradilo je! Ponovo uzmogoh fotkati!!! :-}
Moja prva fotka, par časaka nakon te, probne, instalacije fotografske drnde:





Par dana nakon tog milog mi događaja svratio je do mene još jedan prijatelj, „gazda“ fotozinac (Janko) – njegov fotić (on namjestio gumbiće, a škljocnula je moja mama) je zabilježio je nas dvojicu, ali i tu prvotnu, probnu, foto-drndu:






Kad smo se uvjerili da stvar funkcionira, par mjeseci kasnije, za Uskrs, Gaca (prijatelj čije fotke par godina prije nemilice drndah baveći se haigom) mi je darovao „stalni“ fotoaparat (isti onakav!), ali i po 2 osi kompjuterski upravljiv stalak (originalno za video-nadzor - također s USB sučeljem)!

Moj novi rad s tom, novom foto-drndom Gaca je ovjekovječio ovako:

foto-drnda

Ajme, proširenja li mogućnosti za svjetlopisnu mi rabotu!!! :-} Još smo naknadno unijeli reda u onu hrpu kabela oko mog PC-a (tzv. n.1 cable-surround), pa ukućani lakše presele foto-drndu kamo želim (naravno, radius = 2-3m od kućišta računala)! ; ishod tih manevara možete razgledati u fotozinskom albumu „meta_my room with some views“ , kao i na deviantartu i facebooku)!

Nekako istodobno s ulaskom te čarolije u moj život (dakle idealnom trenutku), u njega se uvukao jedan film koji mi je tada bio zaokupio pažnju i silno utjecao na nj -'Smoke'. (Točnije, jedan od glavnih likova, Auggie Wren je utjecao!) U tome filmu on svakoga jutra u isto vrijeme izlazi iz svoje trafike na uglu i snimi fotografiju tog ugla/čitavog raskršća. Isto vrijeme, isto mjesto, isti kadar, bez obzira na okolnosti!... Potom uredno slaže te fotografije u albume - brdo ih je, tisuće fotografija naoko istog prizora! To je, kaže, njegov životni projekt (a on sam uopće nije fotograf)!... I zaista - na prvi, pogled, površno motreći, te se slike doimaju dosadnima, toliko sličeči jedna drugoj, no, uspori li promatrač - primijetit će da se samo scena ne mijenja (zgrade, ulice...)! Da život teče i u naizgled dosadnom i neuglednom okolišu: stalno drukčije vrijeme, drugi (a i drukčiji) ljudi - svaka je slika ipak jedinstvena, koliko god bila nalik na druge!... Isječak iz filma koji to zorno prikazuje:


Uskladivši svoj mentalni sklop s rečenim, odmah sam počeo snimati (skoro) sve osobe što se očešaše o moj prostorno-vremenski kontinuum i zatekoše prilikom posjete pred mojim fotićem. Posjetioci bi najčešće, doduše, bili svjesni prisustva fotića, zbog neobičnog i lakouočivog stalka, zelene lampice autofokusa i spojnih USB-kabela, no vrlo brzo bi ga svatko zanemario, jer ga nitko ne uperuje ni u koga, a što bi još dodatno opustilo već opuštenu atmosferu... (Osim toga, kabel ili drnda viška pored jednog cyborga nisu ništa neobično!...) A najbolje tek dolazi: na mom ekranu se, naravno, prikazuje prozor za upravljanje fotićem i na njemu je gumb za ukidanje (alternativno - određena funkcijska tipka na tipkovnici). Do njega je na ekranu još i prozor za upravljanje pan-tilt stalkom. I premda to sve djeluje kao kontrolna ploča za space-shuttle, koja omogućuje preciznost kadriranja, prilikom portretiranja posjetilaca ja to činim podosta otprilično! Dok nastojim pogoditi onaj gumb za okidanje, gotovo uopće ne vidim što se događa u 'tražilu', jer su mi oči fiksirane na taj gumb ili na gumbe za upravljanje stalkom. Nadalje, kako ne želim biti nepristojan pa usred razgovora buljiti u ekran umjesto sugovornicima gledati u oči, ti su moji kadriračko-okidački izleti vrlo kratki i diskretni, temeljeni na perifernom vidu koji je svjestan tek glavnih obrisa buduće fotografije. Dodamo li tome i određeni vremenski razmak između klikanja gumba za okidanje i stvarnog otvaranja zatvarača, postaje jasno da pokretne scene fotkam ustvari naslijepo, što je dobro jer jača anticipaciju+intuiciju, toliko mi važne u svakodnevnom funkcioniranju!

Ubrzo sam počeo okupljati te spontane portrete u projekt ('Uzkrevetne 3D tangente') koji nije bio unaprijed smišljen, već se razvio tako - u hodu. Možete ga u cijelosti razgledati na fotozinu i (djelomice) na deviantartu & facebooku. (Kratak pregled sažet je i u ovom slideshowu:)

 

Istodobno je nastao i jedan čvršće organiziran projekt -'Time out'. Njegova je tema bliska 'Uzkrevetnim 3D tangentama', no tu se radi o buketima cvijeća koje su mi ti posjetioci donijeli - produžetku njihovih dobrih vibri! (Glavna svrha tog cvijeća nije da služe kao foto-modeli)
Opet razgledljivo na 3 standardne lokacije: fotozine, facebook & deviantart, te kao pregled u vidu slideshowa:

Nakon što preselismo u Novi Jelkovec, neki su projekti dobili nastavke: 'Timeout 2' (fotozine, facebook, deviantart), i 'Novojelkovečke uzkrevetne 3D tangente' (i dalje rabi isti naslonjač za posjetioce!) - ponovo: fotozine (nepotpuno+prekinuto), facebook (zasad najažurnije -> album1 + album2), deviantart

Uz te još uvijek otvorene i aktivne projekte nastao je još jedan novi, vjerojatno egzotičniji i privlačniji od prethodnih, pa ga i predstavljam posebno, s ponešto detaljnijim opisom i galerijom: 'Caverna Magica'!